27.5.2023. je datum koji će se zasigurno pamtiti kod svih navijača kojima je boja krvi bijelo-plava. Dan sa ogromnim rolerkosterom emocija, od suza, ljutnje pa do sreće i veselja. Samo jedno mjesto na svijetu zove se dom, stihovi Jure Stublića koji su nas cijeli dan pratili nekako i opisuje kakav je to dan zaista bio. 11 tisuća ljudi na stadionu dokazalo je da naš Gradski Vrt ipak i nije samo „komad betona“ te da je to mjesto sa jednom velikom dušom koja nas je znala usrećiti kakav god nam dan prije samog dolaska bio.

Gradski Vrt sigurno nećemo pamtiti kao mjesto gdje smo dizali trofeje i naslove, ali taj „komad betona“ pamtiti ćemo kao mjesto koje nas je izgradilo prije svega kao ljude, a onda kao zaluđene mazohiste kojima ljubav prema voljenom gradu nema granice. Naš dom je za posljednji ples dobio utakmicu kakvu i zaslužuje, nismo pobijedili, iako smo imali priliku, no ipak to smo mi, dan je svakako djelovao presavršen da bi u 90+7 donijeli pobjedu iz penala. Scene poslije utakmice su scene koje ćemo ponosno pokazivati našoj djeci, unucima i budućim naraštajima jer se to riječima ne može izgovoriti, a kamo li opisati. Nema igrača koji nije ostao bez dresa i bez skoro pa svakog komada odjeće koje je nosio.

Bod protiv Rijeke bio nam je dovoljan da ovu povijesnu sezonu, koju nećemo pamtiti po najboljim sjećanjima završimo na trećem mjestu Supersport HNL-a te popravimo cjelokupan dojam ove katastrofalne polusezone. Nakon posljednjeg huka sa tribina Gradskog Vrta, posljednjeg hoda Wilsonovom vrijeme je za otvoriti novo poglavlje u našim životima, isto tako i budućnosti kluba, prelazimo na najmoderniji stadion na ovim područjima, ludilo je tek počelo!

„Noćas ću preći granicu

Okrećem novu stranicu

I u lokalu pored stanice

Ja pjevam da pucaju glasnice“

Foto: KNBP, SIB