Sve je krenulo u veljači daleke 1947. godine, kada je osnovan Proleter.

Momčad koju su nekada predvodili legendarni Andrija Vekić i Franjo Rupnik igrala je na šljaci „Kraj Drave“ izborivši prvoligaški status. U Gradski vrt su nekadašnji Crveno-plavi preselili u jesen 1958., a četiri godine kasnije klub mijenja ime u Slavonija. Pod današnjim imenom NK Osijek igramo od '67 i klupske su boje postale bijela i plava. Puno je bilo dramatičnih kvalifikacija u kojima su su Osječani ponovno tražili put do Prve savezne lige bivše Jugoslavije, a posebno ostaju u sjećanju ogledi sa Zagrebom iz 1973., kada se u Maksimiru igralo pred više od 64.000 gledatelja! To je ostao sportski događaj kojega je uživo pratio najveći broj navijača u Hrvatskoj, uz impresivan podatak da je među njima bilo i dvadesetak tisuća naših sugrađana!

Povratak u najviši razred dočekali smo '77 nakon 21 godine čekanja. Uspjelo je to generaciji u kojoj su bili Pavo Majer, Mile Dumančić, Branislav Iličin, Ilija Ivković, Stjepan Čordaš, Frane Obilinović, Ljupko Petrović, Ivica Grnja, Ivan Lukačević i drugi. Osijek je još samo jednom selio u niži stupanj natjecanja, ali se ekspresno vratio u elitu u kojoj je ostao sve do raspada nekadašnje Jugoslavije. Najbolji plasman kojega smo ostvarili bilo je šesto mjesto. Imali smo krajem osamdesetih godina i prvog strijelca Lige, golgetera svjetskog kova Davora Šukera, „Zlatnu kopačku“ sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj '98.

I onda se Hrvatska državno osamostalila i dočekali smo HNL. Prvu sezonu naši nogometaši nisu, zbog ratnih okolnosti, mogli igrati na svom stadionu, pa smo domaćini bili u Đakovu, Donjem Miholjcu i Kutjevu. Već tada je Osijek potvrdio mjesto u velikoj četvorci, da bismo povijesni plasman u Europu izborili u sezoni 1994/95. Završili smo tadašnje prvenstvo na trećem mjestu, a teoretski smo u posljednjem kolu, protiv Hajduka na Poljudu, čak mogli postati i prvaci. U to vrijeme Robert Špehar je bio prvi ligaški „topnik“ što mu je kasnije još jednom uspjelo, ponovno u najdražem dresu.

Premijernu europsku pobjedu dočekali smo u ljeto 1998. kada je u Gradskom vrtu pao belgijski velikan Anderlecht (3:1) uz veliko navijačko slavlje na tribinama. Dosad jedini trofej osvojen je u svibnju 1999. kada su Bijelo-plavi u vrlo dramatičnom finalu nacionalnog Kupa u Maksimiru svladala Cibaliju s 2:1 golovima Mitua i Lasića, od kojih je ovaj drugi postignut u produžetku i doslovno je opravdao naziv „zlatni“. Za kormilom je bio pokojni Stanko Poklepović, iako dobar dio zasluga pripada i njegovom prethodniku Milanu Đuričiću.

Onda je uslijedila sjajna jesen 2000. U Kupu UEFA redom su eliminirani danski Brondby (2:1, 0:0) i Rapid iz Beča (2:1, 2:0), a samo je nekoliko minuta dijelilo naše dečke od europskog proljeća. Naime, prašku Slaviju smo kod kuće dobili s 2:0 u sjajnoj atmosferi pred više od 15.000 gledatelja, od kojih su mnogi bili i na uzvratu u Pragu, gdje smo nes(p)retno ispustili stečenu prednost u samom finišu susreta. Na kraju je bilo nerealnih 5:1, iako smo sve do pred sam kraj imali rezultat koji nas je vodio u 1/16 finala. Svi još pamte generaciju u kojoj su, pod vodstvom Stanka Mršića, igrali: Damir Vuica, Ivo Ergović, Ivica Beljan, Bakir Beširević, Mato Neretljak, Nenad Bjelica, Almir Turković, Dumitru Mitu….

Još smo jedno finale domaćeg Kupa igrali 2012. godine, kada je Dinamo bio uspješniji nakon osječkih 0:0. U Zagrebu je pri rezultatu 2:1 J. Lukačević propustio realizirati kazneni udarac, da bi u konačnici dvoboj završio pobjedom Modrih 3:1. Uslijedile su neke skromnije i rezultatski slabije godine, a kulminacija je bila 2013/2014. Tada je pogodak spasa postignut u samoj završnici posljednjeg i to domaćeg prvenstvenog ogleda s izravnim konkurentom za opstanak Hrvatskim dragovoljcem. Dugo će se još pamtiti da je strijelac za izjednačujućih 1:1 u 83. minuti bioJosip Barišić, na opće oduševljenje Osijekovih navijača, koji su nakon posljednjeg sučevog zvižduka „preplavili“ teren.

U novijoj povijesti puno se toga promijenilo privatizacijom Kluba koju smo dočekali u veljači 2016. Nakon teških i depresivnih godina, opterećenim financijskim problemima, sve se u NK Osijek posve stabiliziralo i krenulo uzlaznom putanjom. Glavni klupski sponzor postao je mađarski poduzetnik Lorinc Meszaros, a Osječani su ponovno krenuli u svoj europski uspon. Pobjeda nad Luzernom bila je uvod u dvostruki trijumf nad slavnim PSV-om, dvaput po 1:0. Kakva je to euforija bila u gradu na Dravi! Postala bi zasigurno još i veća da se uspjelo proći bečku Austriju u play-offu Europske lige. Izgubili smo na domaćem terenu 1:2, u gostima pobijedili ipak s nedovoljnih 1:0 i propala je ta povijesna prilika za proboj u grupnu fazu natjecanja. Šteta, zaključili su mnogi, svjesni da su Marko Malenica, Tomislav Šorša, Borna Barišić, Mile Škorić, Mateo Barać, Petar Bočkaj, Robert Mudražija, Benedik Mioč, Dmytro Lopa, Eros Grezda, Muzafer Ejupi, Gabrijel Boban i ostali mogli napraviti i više…

Najbolji plasman u državnom prvenstvu ostvaren je u sezoni 2020/21 kada smo bili viceprvaci Hrvatske u trenerskom mandatu Nenada Bjelice, a Ramon Mierez se iskazao kao prvi strijelac Lige. Tijekom 2018. krenulo se u izgradnju novog stadiona na lokaciji Pampas, kapaciteta 13.000 mjesta, koji je ovoga proljeća dovršen i uskoro će biti otvoren, kao najmoderniji u Hrvatskoj. Dakako s pripadajućim kampom za Školu nogometa i vrhunskim uvjetima za rad. Sve na ponos ne samo NK Osijek, nego i naših sugrađana!